MANASTIR ILINJE

 

U neposrednjoj blizini Ovcar Banje, iznad manastira Blagoveštenje, nalazi se manastir Ilinje podignut 1938. godine na temeljima starog manastira.

Manastir Ilinje nalazi se na jednom živopisnom, lepom i šumovitom visu iznad manastira Blagoveštenja. Upravo iznad samog Blagoveštenjskog tunela, a ispod Mečkovog Brda. Do njega se dolazi od Blagoveštenja usporenim uzbrdo hodom, kroz mladu hrastovu i grabovu šumu, za četvrt sata. Nalazi se na proplanku toga visa kao na kakvom sedlu ili terasi, odakle ima lep pogled na okolinu Ovčarsko-kablarske klisure, na manastir Blagoveštenje, Svetu Trojicu i Preobraženje. A kad pogledate sa zapada i juga niz okomitu stranu prema Moravi, uhvati vas jeza.

Ne zna se kad je nastao i ko ga je podigao. Pošto je blizu Blagoveštenja, verovatno je da su ga blagoveštenjski monasi u svom usponu i podigli kao svoj metoh. Ne zna se kakav je i koliki bio taj manastir. Vuk Karadžić, kad je 1820. godine dolazio u Blagoveštenje, zapisao je: "I više ovog manastira (to jest Blagoveštenja) imaju neke zidine na brijegu; kaluđeti misle, da je i onđe bila kula za pisanje knjiga kao i više Jovanje". Narodno predanje govori da je manastir Ilinje porušen za vreme Hadži-Prodanove bune 1814/15. godine. Vele da je Hadži-Prodan Gligorijević tu u obližnjem selu Tučkovu imao naseljene srodnike i da je prilikom bune prvo u tom selu potukao Turke, pa se zbog toga i selo prozvalo Tučkovo. Danas u tom selu nema Gligorijevića, a nije poznato ni da ih je bilo, pa se sa sumnjom može prihvatiti da je tačno takvo predanje, pogotovo što je Hdži-Prodan došao iz Sjenice kod Latifa u Čačak i nastanio se u Travni. Jer, ako bi bilo tačno da je Ilinje baš tada stradalo, kako su onda blagoveštenjski kaluđeri tako brzo, za pet godina, zaboravili da kažu Vuku tačne podatke o manastiru Ilinju i njegovom izgledu? I gde su tako brzo nestale zidine od starog manasira, da mu se gotovo i trag ne zna?

No, ipak, u svesti i u pamćenju naroda tačno se znalo mesto starog manastira Ilinja.

Kada je vladika Nikolaj završavao radove na obnovi Vaznesenja, počeo je sa zidanjem Preobraženja i Ilinja. Na Blagovesti 1939. vladika Nikolaj, videći u mladom jelendolskom svešteniku Milivoju Maričiću puno entuzijazma, puno svešteničke realnosti i jake volje na izgradnji crkava, poverava mu izgradnju i novog manastira Ilinja na starom mestu. Svakako da je sveštenik Maričić tada u tom svetom poslu imao i dobrih saradnika.

Duhovnik nikoljski otac iguman Rafailo Topalović sačuvao je u rukopisu svoje sećanja iz onog vremena kada su obnavljani ovčarski manastiri i kada je često putovao s Vladikom. On u tim svojim zapisanim sećanjima o obnavljenju Ilinja otprilike ovako kaže: "Kad sam (1938) pošao sa Dedom (vladikom Nikolajem) u oči Ilindana u Ivanjicu i u Bajinu Baštu za crkvenu slavu, prošli smo kroz Ovčar Banju , a na dan slave pri povratku opet svratimo u Banju i u Blagoveštenje. Naroda i tu veoma mnogo beše, jer je saborni dan. Onda Vladika reče da taj toliki narod dolazi na Ilindan radi slave manastira Ilinja, pa kako je manastir porušen od Turaka, ipak, eto, narod i dalje dolazi u Banju i u Blagoveštenje na službu Božju i na sabor. Zato je tu toliko sveta i danas. Nego ja mislim da pogledamo to mesto i da na njemu opet manastir podižemo". Zato u međuvremenu pošalje brat Boška (igumana Rafaila) Topalovića da izađe gore na ruševine i pokuša da vidi grobove i temelje crkve da li se poznaju . Brat Boško veli:" Uzmem budak i izađem gore na brdo zakopam i primetim da temelji mestimično vire iz zemlje. Kad sam video da su temelji od crkve, siđem u Blagoveštenje te javim Vladici. Vladika odmah ustade i pođe da ih vidi. Sa njim pođe i neki pukovnik Paljić. Kad je Vladika izašao, video je da je to mesto starog manastira Ilinja." Onda zaduži brata Boška da odmah nađe radnike i otkopaju temelje pazeći pored temelja i na grobove na koje mogu naići. Odmah je tako i učinjeno. Sakupio je nekoliko radnika iz bogomoljačkog bratstva, otkopavali temelje koji su mnogo veći nego što je nova crkva, ali nigde grobova. Onda prokopaju u blizini temelja kanal unakrst i nađu 9 grobova. U grobovima cele i žute kosti. Nekima su u rukama bili i krstovi, što pokazuje da su monasi i sveštenoslužitelji. "Onda ponovo odem, veli brat Boško, u Kraljevo te javim vladici što smo učinili. Vladika dođe u Ovčar sa namesnikom iz Čačka protom Milovanom Milutinovićem. Kad su videli šta su radnici otkopali, Vladika se prekrsti i poče da peva tropar svetom proroku Iliji. Tako se počelo." Vladika zatim zaduži sveštenika Milivoja Maričića da sa bratom Boškom i upravom Blagoveštenja organizuje odbor za izgradnju i da prikuplja prilog u narodu. Otac Milivoje, po blagoslovu Vladičinom, ode u Sarajevo svom školskom drugu prof. Vojislavu Nastiću (koji je odmah posle rata 1947. kao episkop mnogo stradao od komunista) . Preko njega dobija veliki prilog od naroda iz Sarajeva, kao i preko brata Boška i ostalih priložnika. Sav posao oko izgradnje poveri glavnom jelendolskom majstoru i izvođaču crkvenih radova Mihailu Zariću.

"Prilikom kopanja temelja", veli otac Milivoje, "nađeno je dosta ljudskih kostiju, koje smo docnije sahranili u Manastiru s desne strane kako se uđe u crkvu". I još veli: "Temelji starog manastira Ilinja bili su veći od ovih koje mi spremamo".

Na Mladog Svetog Nikolu 22. V 1939. godine pozvao je otac Milivoje Vladiku da dođe posle podne iz Nikolja i osveti temelje u Ilinju. Vladika je to rado prihvatio, došao i osvetio temelje. Tada je nastavljeno zidanje i za tri meseca crkva je bila gotova. Pozvao je Vladiku da je iste godine na Ilindan osveti, pošto je tradicionalni sabor radi starog manastira Ilinja i u Ovčar Banji i u Blagoveštenju. Vladika se odazvao i s narodom na sam praznik posle Svete Liturgije svečano izašao u Ilinje, osvetio vodicu, poškropio njome crkvu i narod i održao lepu besedu.

Prethodno je poslao za Ilinje ikonostas iz Žiče, koji je izradio Dragi Bajić, brat igumanije Julijane. Tako je i Ilinje sazidano narodnim prilozima. Vladika je tom prilikom pohvalio sveštenika, graditelje i priložnike, a za osvećenje manastira rekao je da će to učiniti kad se pored njega podigne i konak za stanovanje. Zato je Ilinje još nenaseljeno i čeka nove priložnike i nove graditelje kao i Uspenije.

Da li je manastir imao kulu i kakav i koliki konak, to bi se možda bar u nekoliko moglo saznati novim i stručnim otkopavanjem i ispitivanjem oko crkve temelja tih starih konaka.

Pretpostavlja se da Ilinje nije bio tako mali manastir, sudeći po temeljima crkve i po grobovima oko njega. Verovatno da su u tom tihom i lepom mestu, nemajući ekonomije, monasi imali odlične mogućnosti da pored molitve mogu mirno i lepo u kakavoj kuli bezbedno prepisivati knjige, i za sebe, i za Blagoveštenje, i za druge manastire. Jer, možda su se i ti blagoveštenjski monasi prepisivači baš tu, u toj mirnoj prirodi Božjoj, sem hučne Morave, povlačili da prepisuju crkvene knjige u ilinjskoj pisarnici, ako je to već bio njihov metoh. Ali, izgleda da kako Turci tako i domaći strani putopisci pomogoše da mi danas nemamo gotovo ni jedne rukopisne knjige iz tih nastradalih ovčarskih naših manastira, sem nekih već spomenutih, niti znamo imena njihovih prepisivača.